Prema Međunarodnoj novinskoj agenciji Ahlul Bayt (ABNA) dvije godine su prošle od operacije eksplozije pejdžera u Libanu 17. septembra 2024.; operacije koju je cionistički režim izveo postavljanjem eksploziva u komunikacijsku opremu i na kratkoj udaljenosti teško ranio hiljade ljudi. Ono što je ovu operaciju učinilo jednim od najgorih ratnih zločina nije bio samo njen obim; Također je činjenica da mnogi ljudi koji su bili meta eksplozije nisu bili vojno osoblje i nisu čak ni bili prisutni na vojnim lokacijama.
U detaljnom intervjuu s novinarom ABNA-e, libanska medijska aktivistica Robab Mustafa prepričala je sjećanja na 33-dnevni i 66-dnevni rat, incident s eksplozijom pejdžera i šehadet svog brata u Ramazanskom ratu.
ABNA: Molimo vas da se prvo predstavite i kažete nam imate li ikakvih sjećanja na 33-dnevni rat.
Ja sam Robab Mustafa, novinarka, prevoditeljica i sestra šehida Ramazanskog rata. Moj otac je iz Baalbeka u istočnom Libanu, a moja majka je iz južnolibanskog grada Nabatieha. Živjela sam i odrasla u južnim predgrađima Bejruta.
Bila sam u Libanu tokom 33-dnevnog rata i doživjela sam ovaj rat iz prve ruke. Imam mnogo sjećanja na te dane. Među njima ću ukratko opisati tri sjećanja.
Prvo sjećanje mi se dogodilo u južnom predgrađu Bejruta. U tom trenutku nestalo je struje. Komšija koji je imao uređaj za snimanje obavijestio nas je da Sayyed Hassan Nasrallah drži govor uživo. Izašli smo na balkon kuće da čujemo njegov glas. Sayyed je izgovorio rečenicu koju nikada neću zaboraviti dok sam živ. Sayyed je rekao: "Pogledajte ih [neprijatelja] kako gore i dave se u moru."
U tom trenutku, svi su vikali "Labbayk ya Nasrallah" i stanovnici su izašli iz svojih kuća i čestitali jedni drugima. Svi smo imali suze radosnice u očima, osmijehe na licima, a neopisiv osjećaj časti i dostojanstva preplavio nas je.
Moje drugo sjećanje: Prošlo je dvadeset dana od rata i bili smo prisiljeni napustiti predgrađe i otići u Baalbek. Naselili smo se tamo u očevom susjedstvu. Ljudi iz tog kraja nisu bili sretni što se izbjeglice naseljavaju u husejnijama i školama, nego su insistirali da idu njihovim kućama.
Čak se sjećam kada je jedna grupa poslala pomoć izbjeglicama, stanovnici Baalbeka su je odbili i rekli: „Sami ćemo se pobrinuti za njihove potrebe.“ Rekli su da tu pomoć damo onima kojima je najpotrebnija; da oni mogu ispuniti svoju dužnost prema našim gostima.
Treće sjećanje: Tokom 33-dnevnog rata, kada su se izraelske snage iskrcale u bolnicu Al-Hikmah u Baalbeku, muškarci iz sela oko ove bolnice otišli su u planine da podrže omladinu otpora.
Moj brat šehid mi je dao oružje i zamolio me da zaštitim djecu i žene sela. Otišli su u džihad, ali im je bila potrebna pomoć snaga otpora da se bore. Sve dok, hvala Bogu, omladina otpora nije dobro obavila svoj posao i neprijatelj nije mogao postići svoje ciljeve i povukao se.
ABNA: Kakva su vaša sjećanja na 66-dnevni rat i šehadet vođa otpora?
Iskustvo ovog rata bilo je teže, gorče i bolnije za mene od prethodnog rata; jer sam bila daleko od svoje porodice i domovine, a u ovom ratu, moja porodica, rodbina i prijatelji su raseljeni iz svojih domova. Moj brat je također ranjen u nogu.
Ali najbolnija noć bila je noć šehadeta Sejjida Hassana Nasrallaha; duga, mračna i strašna noć. Sjećam se kada sam na vijestima pročitala da je cilj bio štab vođe.
Sejjid Hassan nije bio samo komandant Hezbollaha; on je bio svjetlo kojim smo pronašli put, nada koja nas je vodila i davala nam snagu u ovom životu.
Kada se sjetim ovog događaja, srce mi snažno kuca, cijelo tijelo mi drhti i ne mogu zadržati suze. Te noći nisam mogla spavati ni trenutka. Moj um je bio zaokupljen Sejjidom. Sva moja porodica i rodbina bili su u predgrađu. Kada sam pročitala kako Izrael bombardira predgrađe, pa čak i ulaze u predgrađe, shvatila sam da se nešto događa.
Počela sam zvati različite ljude da pitam kako su. Ali svi su rekli: „Ne pitajte za nas, pitajte za Sejjida.“
Šehadet Sejjida ostavila je ranu u našim srcima i kidala naše duše; do te mjere da sam mislila da je naš posao završen. Ali ovo je bio Božanski test za našu vjeru, strpljenje i upornost. Tako smo shvatili da moramo istrajati jači i odlučniji.
Mladi pripadnici otpora su također istrajali uprkos tome i eksploziji pejdžera, koju je uzrokovala izdaja nekih Libanaca unutra.
ABNA: Jedan od incidenata rata prije dvije godine bio je incident s pejdžerima. Kakav je utjecaj ovaj incident imao na zajednicu koja podržava otpor?
Ovaj incident bio je važna prekretnica u borbi; ne zbog ljudskih gubitaka koje je prouzrokovao, već zbog svoje prirode. Ova operacija je pokazala da je došlo do dubokog prodora sigurnosnih i obavještajnih službi u komunikacije Hezbollaha. Psihološki, ova operacija je također bila šok za libanonsko društvo i otpor, jer je stvorila svojevrsnu zabrinutost oko povjerenja u komunikacijske i sigurnosne alate unutra i pokazala da borba više nije ograničena na tradicionalne vojne operacije, već da informacijsko i tehnološko ratovanje također igra veliku ulogu u ovom ratu.
Moram reći da nije ispravno reći da je ova operacija uzrokovala kolaps morala otpora ili kraj njegove sposobnosti da nastavi borbu. Hezbollah je nastavio svoje operacije nakon tog incidenta. Bilo je jasno da je morao preispitati svoje komunikacije, sigurnost i metode. Može se reći da je utjecaj ovog incidenta bio vrlo značajan na sigurnosnom i psihološkom nivou, ali nije imao utjecaja na okončanje Hezbollahovih sposobnosti.
Trenutno vidimo terenske izvještaje iz Ramazanskog rata koji pokazuju da se Hezbollahova omladina još uvijek bori; neki s jednim okom ili jednom rukom, ali nisu odustali i još uvijek su na terenu s hrabrošću i odlučnošću.
Your Comment